Žensko pismo

Mi pintura lleva el mensaje del dolor.

                               Frida Kahlo

Ako ljetujete na obalama Jadranskog mora, potražite na trafikama roman Slavenke Drakulić, Frida ili o boli. Priča o Fridi Kahlo pomogla je autorici da ispiše stranice o tjelesnoj boli. Bol koja razara duh i tijelo daje Fridi snagu da je otjera iz sebe kistom i bojom. S. Drakulić na veoma interesantan način piše priču o Fridi, prvo natjera čitatelja/icu da se suosjeća s njenom boli, a potom da je prezire. Frida, fascinantna slikarica i ikona slikarstva dvadesetog stoljeća, ostavlja veliki dojam na sve koji/e gledaju njene slike i čitaju njenu životnu priču.

 Slika je dostupna na: URL:http://images.google.com/imgres?imgurl=http://www.myalgia.com

Od sutra očekujte nove postove.

I vukovi čitaju. Zar ne?

:)

V. Woolf opsesivno kroz svoju prozu provlači pitanje o smislu života koje je blisko povezano sa smrću. Sve se vrti oko prolaznosti koja se mjeri vremenom, svuda okolo su satovi koji otkucavaju život, u Gospođi Dalloway to su otkucaji Big Bena, itd… Ukratko, V. Woolf je začetnica jedne vrste modernog romana s kojom se čitalačaka publika suočava početkom tridesetih godina 20 st.

Knjige su cvetovi ili plodovi izrasli ovde-onde na drvetu čije korenje prodire duboko dole u zemlju našeg najranijeg života, naših prvih iskustava. Ali da se čitaocu kaže bilo šta što njegova mašta ili pronicljivost nisu već otkrili, to bi zahtevalo ne stranicu dve predgovora, nego kjigu-dve autobiografije. (V. Woolf)

Paul de Mann određuje autobiografiju kao figuru čitanja svakog teksta.

But to tell you my story it is a simple one. You have only get to figure a girl in the bedroom with pen ih her hand (Professions for Women, V. Woolf).

A ako književnost nije nevjesta i supruga Istine, što je onda? (Orlando, V. Woolf)

Michel Cunningham je napisao roman Sati. Njegov roman je postmodernistička reinskripcija romana Gđa Dalloway, naše Autorice. Nimalo slučajno, Sati su radni naslov romana Gđa Dalloway. Cunninghamovom roman je priča o tri žene koje žive u različitim vremenskim periodima, njihovi sati se isprepliću nevjerovatnim slučajnostima koje čine iznimno interesantnu cjelinu. M.Cunningham je odličan primjer autora koji posjeduje androgini spisateljski um, što se ne može reći i za reditelja Stephena Daldrya koji je ekranizirao Cunninghamov roman. Sve one dobre stvari na koje je ukazao Cunningham gradeći ženske identitete u svom romanu, Daldry je zanemario i ponudio svoje čitanje romana.  Istina je da film ima sjajnu glumačku ekipu, šminku, i sve ostalo, ali čitanje... Nažalost, većina će samo pogledati film, a neće pročitati i knjigu i mnoge stvari će ostati nerazrješene.

Ako ne znate o čemu brbljam, pročitajte Sate, M. Cunninghama i pogledajte film Sati, S. Daldrya.

Pisaću ja još o M. Cunninghamu!

Virginia je pišući Vlastitu sobu, primjetila da ženama nedostaje vlastita soba i novac da bi pisale. Prostor kuhinje u kojima piše većina autorica (19. i 20. st.) nije dovoljan da bi se pisala vrijedna književnost. Jer da bi se duh i tijelo potpuno iskazali, potreban je vlastiti prostor gdje vas niko neće ometati.

Kada govorimo o V. Woolf, moramo znati zašto kritičari/ke i teoretičari/ke ovu autoricu dovode u vezu sa feminizmom. Naime, ona se zalagala za ravnopravnost žena u društvu, ali je i prva uočila da spisateljice devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća,  već dugo tragaju za vlastitim načinom pisanja. Govoreći o ženskom pismu / pisanju, otvorila je mnoge rasprave unutar moderne teorije književnosti. Njena teorija o androginom spisateljskom umu postavlja se kao model za pisanje svih onih koji/e to žele. Ko želi pisati, treba biti i žena i muškarac.

Tri puta ura za Virginiju!